Što napisati o Marini Abramović, a što već nije napisano. Ona je, vjerovatno, jedan od najpoznatijih umjetnika sa prostora bivše SFRJ - kontraverzna i nepodobna, za jedne, primjer umjetničke originalnosti i hrabrosti, za druge.
Crnogorskoj javnosti poznatija je po tom jer je trebala da nas predstavlja na Venecijanskom bijenalu đe je kasnije i osvojila nagradu, ali ne kao naš predstavnik . Međutim , to je već neka druga priča i nadam se da će ona biti nauk crnogorskom društvu i uopšte birokratskoj malograđanštini , a posebno tadašnjem crnogorskom ministru kulture . Umjetnost i umjetnik moraju biti hrabri.
Marina to jeste - i emocinalno i fizički i intelektualno.
Marina Abramović je rođena 1946 godine u partizanskoj oficirskoj porodici. Ovo možda i ne bi bio toliko zanimljiv podatak da nije utkan u njen odnos prema umjetnosti, prema životu, a to je i tematska srž njenih performansa i instalacija.
Nijesam nikada imao priliku pogledati njene instalcije i performanse uživo osim na video traci. Prije nekoliko neđelja ukazala mi se prilika, ne samo da pogledam Marininu instalaciju , već i da se nađem na njenom predavanju . Prava prilika da se čuje kako
Marina priča o Marini umjetnici.
Rose muzej na Brendais univerzitetu, koji se nalazi u blizini Bostona, udomio je izložbu Dreaming Now. Jedan od umjetnika na ovoj izložbi je i Marina Abramović. Tema ove izložbe su snovi i prijelaz od odnosa prema snovima kao privatnih i ličnih do njihovog političkog i društvenog potencijala.
Njena instalacija odmah se izdvojila od ostalih i to po svojom jednostavnošću i djelimično stoičkim izgledom. Krevet kao sanduk, tavulin sa čašom i nekoliko lapisa, lampica i knjiga snova. Naime, posjetioci mogu provesti uru vremena, ležeći u ovom stoičkom krevetu i poslije toga opisati svoj doživljaj u knjizi snova.
Nijesam imao dovoljno vremena da sve pregledam jer sam kasnio na predavanje. Veliki amfiteatar, krcat, nekoliko stotina duša… Ja sam morao sjesti na stepenice, ali mi je pogled na scenu bio dobar. Digitalna kamera djelimično bila je spremna, ali i ne baš nešto kvalitetna. Ogromno platno za projekcije. Na sceni
Marina. Obučena u crno. Počinje... Priča o sebi, o roditeljima, o ocu generalu i majci majoru, o svojoj želji da bude umjetnica još od malih nogu. Marina priča da je rođena u Jugoslaviji, da joj je život bio pun kontradikcija, jer su joj roditelji bili partizani, a baba, sa kojom je provela puno vremena - vjernik i antikomunista. Ta kontradikcija će na neki način ostaviti pečat i na njenu umjetnost.
Marina kaže da je njeno prvo iskustvo sa umjetnošću bio rad jednog beogradskog apstraktnog slikara. Tražila je da joj naslika zalazak sunca. On je metnuo platno na pod, posuo barut po njemu, potom šužbinu i sve to uždio. Buknu plamen. Mala Marina, koja je tada imala deset godina, ustuknula je. Slikar joj veli: “Eto ti zalazak sunca,
Marina!”
Potom počinje retrospektivu svog opusa pričom o beogradskom umjetničkom kolektivu čiji je bila član i jedina žena. Ranih 70-tih radi serijalne performanse Ritmovi. Na jednom od prvih performansa-instalacija koja predstavlja drvenu petokraku na podu su zapalili dok je ona ležala okružena ognjem.Zbog dima i nedostatka kiseonika, poslije izvjesnog vremena, izgubila je svijest. Sljedeća instalacija, koju nam predstavlja, prikazuje kako nožem udara između prstiju, prsti su joj krvavi… Agresivnost, nasilje… Dokle? Iz sadašnje perspektive nekog, ko je odrastao u 90-im godinama prošlog vijeka, više nego proročki. I donekle odvratno. Previše sam osjetljiv na nasilje. Ali tu sam da izdržim. Marinino predavanje ne može biti sapunica, niti lagano za nerve.
Sljedeći Ritam radi u Napoliju 1974. Poziva posjetioce da joj čine što im basta, koristeći bilo koji predmet od ukupno 72. Ona leži gola na stolu, okružena tim predmetima. Nož, flaša, nožice, revolver, sjekira…. Posjetiocima je omogućila da joj čine što gođ žele tim predmetima. Počelo je nježno i naivno, a završilo sa, kako
Marina kaže, strahom. Nikad, veli, nije izgubila tako totalnu kontrolu kao tada. Strah kad čovjek izgubi kontrolu je drukčiji od straha koji proizilazi iz naših akcija. Do danas nikad više nije toliko kontrole dala drugima. Kako je vrijeme odmicalo, tako su ljudi postajali nasilniji i zamalo se sve pretvorilo u pravu orgiju, nasilja... Gledam je na platnu krvavu i preplašenu. Muka mi je. Iživljavanje je prekinuto. Kad je ustala sa stola i krenula ka posjetiocima, krvava i iznurena, svi su se razbježali.
Marina kaže: “Talijani kao i očekivano u meni su viđeli istodobno i Madonnu i Kurvu.”
Sljedeći video, koji je prikazala našim čitaocima, poznat je i permanento je u postavci muzeja novomedijske umjetnosti PS1 u Njujorku. Mada sam mislio da će me i ovaj video uznemiriti, imao sam sasvim drukčiju reakciju: estetičku. Naime, polagano je žiletom izrezala petokraku na stomaku. Zamišljam da mora boljeti, ali cijeli prikaz djeluje kao film, ne kao stvarnost. I pored bolne ljepote crvenog pentagrama, ostavlja me ravnodušnim. Ipak ovo je 2005. a ne 1975. kada je video snimljen. Interesovalo me što su mislili njeni roditelji, ali o tome ne priča.
Te iste godine Marina trajno napušta Jugoslaviju i seli se za
Amsterdam đe srijeće Ulaja (Ulay) sa kojim će raditi i živjeti punih 12 godina. Rođeni su istog dana i imaju isti pristup umjetnosti. Za njih se umjetnost živi, a ne samo izlaže. Kupuju kombi i tako putuju Evropom, radeći performanse i preživljavajuću kako su mogli.
Marina nam priča da nikad nijesu imali probe i pripreme, već samo ideju za performans. Mnogi su bolni i nadasve opasni, ali skoro svaki performans se koncentriše na izdržljivost tijela i na njihov emocionalni i fizički odnos.
Udahni-Izdahni predstavlja njih dvoje sa priljubljenim usnama i sa mikrofonom na grlu. Cijelo to vrijeme dišu tako što koriste pluća jedno drugog. Na kraju, morali su prestati jer im je nestalo kiseonika i sve što su udisali bio je ugljendioksid. U amfiteatru, dok gledamo video, čujemo kako dišu… osjeća se ritam… trans. I normalno - kako to često biva - tehnički problemi sa zvukom prekidaju ovu seansu.
Zadnji njihov zajednički rad poslije 12 godina je poznati performans Kineski zid đe su krenuli sa suprotnih krajeva i sreli se neđe po sredini. Tu su se, pred kamerama - i rastali... Gledam ih kako stoje jedno do drugog. Ona je spremna za plač. Priča nam kako joj je na trenutak dotakao prst i kako je to osjetila. Na koncu, mada je taj put bio fizički finiš, bio je više nego emocionalan. Dvoje ljudi i njihov život pred svima nama. Razgolićen, ranjiv, topao i tragičan…
Tada počinje novo doba za Marinu. Morala je raditi posve sama. I bez Ulaja. A toliko godina je prošlo. Veli nam da se osjećala odbačenom, starom, ružnom. Onda polagano, ali sigurno, vraća se u svoju formu i sada istražuje, kako sama kaže, emocionalne puteve.
Takav put za nju je bila izložba i performans u Njujorku u Sean Kelly galeriji pod naslovom Kuća sa pogledom na okean. Više o ovoj izložbi možete viđeti ovđe: 
Moram reći da je samo na kratko spomenula Balkanski barok sa Venecijanskog bijenala. Možda zato što nam nikad nije oprostila taj incident.
Trenutno radi na DVD-u svojih performansa, ali i na kompilaciji ovog vida umjetnosti. Kaže nam da vjeruje da umjetnost ne mora biti niti grdna niti lijepa, već istinita. Sa tom definicijom ne znam da li se slažem kao neko ko se umjetnošću bavi. Naime, nijesam siguran da znam što je to istina, što je to grdilo, a što ljepota.
Marina zna da je za nju istina njeno tijelo.
Ili kako nam je prikazala u segmetnima djela koja se tiču glave, grudi, očiju, itd. Kao primjere prikazala nam je djela raznih umjetnika mlađe generacije. Neki od njih su njeni studenti.
Na kraju, moram reći da sam bio bogatiji za jedno kvalitetnije razumijevanje njenog opusa, njene motivacije, njene istrage granice izdržljivosti u kontekstu umjetnosti kao života. Jer, kako kaže
Marina, nikad nije voljela pozorište jer je lažno. Lažne su suze, odjeća je lažna, jer je fizičko trpljenje lažno. Rijetko je plakala tokom svojih performansa, osim kad je jela crni luk ili kad je rekla zbogom Ulaju.
Marina Abramović je inspiracija mnogima. Često sam pomislio, jer sam iz nekog drugog vremena i imam tu beneficiju retrospektive, da su njeni performansi sami po sebi šokantni, a šokantnu umjetnost ne podnosim.No, njena šokantnost u sebi nosi neku stvarnost i istinitost. To se osjetilo iz njenog pričanja, iz njene komunikacije sa publikom. Danas je aktivnija nego ikad i toliko toga još uvijek ima za kaže i prikaže.
Iskoristio sam priliku da joj priđem i upoznam se. Bila je veoma prijatna i iznenađena da sretne ovog Podgoričanina. Na kratko smo propričali. Nije mi u naravi da nekoga mučim i gnjavim poslije dvije ure predavanja, pa smo ostali na kratkom razgovoru i slici. Nadam se da mi neće zamjeriti ako sam je đe krivo predstavio u ovom priči.
Za Montenegro.com
Pirun