Montenegro.com nastavlja sa serijom intervjua sa poznatim ličnostima i
diaspore.
Ovoga puta imamo čast da vam predstavimo našeg velikog prijatelja iz
dalekog Japana.
Rajo Bošković je crnogorski umjetnik koji već dugi niz godina živi i stvara
u Japanu na krajnjem sjeveru zemlje u gradu Asahikawa.
Rajko Bošković je ne samo izvanredan umjetnik, istovremeno on je i
jedinstveni „ambasador“ Crne Gore i njene kulture na dalekom istoku.
Zahvaljujući Rajku mnogi ljudi u Crnoj Gori i diaspori koji već godinam
prate njegove aktivnosti i rad imali su mogućnost da upoznaju jedan sasvim
novi svijet i saznaju mnogo više o tome šta zapravo Japanci znaju o Crnoj
Gori i uopšte kako gledaju na nas. Tu posebno mjesto zauzima priča o
Rajkovim figurama u ledu kao jedinstvenom umjetničkom izrazu i mnogim
njegovim uspjesima kao istinskog predstavnika prostora kojem pripada svojim
rođenjem.
Rajko Bošković je osnovnu školu završio u Nikšiću, nakon toga odlazi u
Herceg Hovi gdje pohađa poznatu umjetničku školu nakon toga odlazi u
Beograd gdje po završetku likovne akademije počinje da putuje po čitavoj
Evropi, narednih godina izlaže u Parizu, Frankfurtu, Veneciji, Pragu i
mnogim drugim gradovima. 1993 životni put ga je odveo u Japan tamo je ostao
sve do danas i svojim djelima značajno afirmisao ne samo sebe nego i zemlju
iz koje je potekao.
I vi ste bili jedan od učenika slavne hercegnovske umjetničke škole ?
Kada i gdje zapravo počinje vaša umjetnička karijera?
Od vremena kada se prvi put sjećam sebe, a to bi bilo negdje oko četvrte
godine, osjećao sam stalnu potrebu da nešto nacrtam, ili napravim,od bilo
kakvog materijala. Šarao sam ugljenom,koji sam uzimao sa ognjišta, od
izgorelih drva, svuda gdje se trag, odnosno linija, mogla vidjeti, po
zidovima, kamenim pločama, stablima drveća, i ko zna po čemu sve još. Pored
crtanja, mnogo sam volio praviti figure od gline, a na moju sreću odmah
pored naše stare kuće, nalazilo se iskopište, gdje sam proveo najveći dio
djetinjstva.
Umjetnicka škola "Savina" u Herceg Novom, bila je pravo mjesto za učenje
umjetničkog prezivljavanja, i svega onoga što te kasnije čeka u životu. Za
tu školu kažu da je bila "čuvena" ,a bila je zaista posebna u svakom
pogledu. Herceg Novi, tih godina bio je grad u kojem je živio veliki broj
vrhunskih slikara, muzičara, književnika i drugih znamenitih ljudi.
Umjetnička škola uvijek je bila u centru pažnje kulturne javnosti. Mi smo
davali poseban duh, i život cijelom gradu. Povremeno smo pravili
ekscentricne dobronamjerne ispade, ali dobroćudni i kulturni Bokezi uvijek
su imali simpatije i tolerancije za nas umjetnike.Stvorila se neka
medjuzavisti, niti smo mi mogli bez Bokeza, niti su oni mogli bez nas.
Odlazeci iz Herceg Novoga na studije u Beograd, mislio sam da će to biti
samo
za vrijeme studiranja, te da ću se tad vratiti, i zauvijek živjeti u njemu.
Ponio sam sa sobom cijelu Boku, sve njene ljepote,sva jutra i suncem
obasjate pejsaže.
Vi ste čovjek sa izuzetno bogatim životnim iskustvom, izlagali ste u mnogim
evropskim i svjetskim metropolama i iza sebe imate jako dugu i uspješnu
umjetničku karijeru. Šta smatrate svojim najvećim uspjehom do sada, koji je
trenutak u toku vašeg stvaralaštva ostavio najveći utisak na vas?
Prvu nagradu za slikarstvo dobio sam 1968 god, na likovnoj smotri
"Varaždinsko proljeće" za sliku "Vijetnam", a zadnju u gradu Sapporo za
sliku "Rasprava vukova"2004 god.U vremenu između ovih nagrada događalo se
puno toga, a meni najdraže, kada je slikanje u pitanju, svakako su dva
izlaganja u Metropolitan muzeju u Tokyo. Tada je moj san postao stvarnost.
Gledajući svoje slike u predivnoj galeriji Metropolitana, razmišljao sam
kako se svaki san može dosanjati, ako se postavi cilj. Sjećam se kako sam
drhtao od velikog uzbuđenja, toliko drahtao, da mi je čak bilo i
neprijatno.
Živite na krajnjem sjeveru Japana, kakvi su uslovi za stvaranje i upšte za
život jednog umjetnika kao što ste vi u takvim prirodnim uslovima i
okruđenju?
Dvije godine živio sam u Tokyo. To je nevjerovatan grad, odnosno
mravinjak, gdje se sve kreće, nista ne stoji, svi nešto rade u isto
vrijeme, i to u tri nivoa, pod zemljom, na zemlji ,i nadzemljom. To je grad
gdje se na svakom koraku nečemu morate diviti. Toliko je sve različito od
evropskih gradova,da se neka mala slicnost tesko moze naci. Tokyo nije
mjesto podesno za stvaraoca, naprotiv toliko veliki grad pomalo guši, i
teško se dobija ona tako potrebna snaga da bi se nešto dobro stvorilo.
Često sam slušao od kolega slikara da je sjeverno japansko ostrvo Hokkaido
meka za slikare, i sve ljude koji se bave stvaralaštvom. Čuo sam da postoje
i dva grada, jedan je Asahikawa-grad slikara, a drugi
Higaši-kava-grad fotografa. Rekoše da su zime jako hladne, jer je Sibir
preko puta,da snijeg svakodnevno pada, da medvjed i lisica izađu na put i
zaustave kola tražeći nešto za hranu. Jelen je poludomaća životinja I
toliko su se namložili da je japanska vlada donijela zakon da napravi
velike torove gdje bi mogli boraviti jer strašno ugrožavaju drumski
saobraćaj. Ovo ostrvo zovu "Ivica Svijeta" ili "Kraj Svijeta",jer je život
u polarnom krugu zaista kao život van planete zemlje. Prije samo sto godina
Japanci su zauzeli ovo ostrvo. Inače ovdje su oduvijek živjeli
"Ajnu"plemena. Njihovi kostimi i običaju strašno
podsjećaju na americke Indijance. Ja sam se sa njima jako sprijateljio i
često idem kod njih na seansu da popušimo lulu prijateljstva i
razumijevanja.
Vi ste jedan od vodećih svjetskih stvaralaca kada su u pitanju figure u
ledu, ta tehnika je nešto sasvim nepoznato u krajevima odakle dolazite,
oćete li nam približiti malo kako je došlo do toga da počnete da stvarate u
ledu?
Imao sam sreću da se baš te godine održavalo Svjetko prvenstvo u vajanju
skuptura od leda. Ovo se održava u sklopu Festivala snijega, koji je
obelježje ostrva na kojem živim, jer privlači veliki broj turista, jer se
ostrvo isključivo bavi turizmom,i letnjim i zimskim. Pravljenje skuptura od
leda je prvi put počelo u ovom gradu gdje sada živim Asahikawa. (Jutarnja
-rijeka).Bogati hotelijeri nijesu žalili para da ovo sa ledom postane
svjetska atrakcija, pa su pozvali poznate svjetske vajare, koji su pravili
zaista fantastične kreacije u novom materijalu . Da bi se učestvovalo na
tom takmičenju, mora se proći određena
provjera, odnosno kvalufikacije. Sticajem nekih srećnih okolnosti našao sam
se jednog februarskog jutra na centralnom grackom trgu među deset blokova
leda. Trbalo je od toga izvajati skupturu, a vrijeme je bilo ograničeno na
48 h. Znači radi se i noću neprekidno, a temperatura je obično u toku dana
do -15C,a noću se spusti i do 40C. Za spajanje ledenih
blokova kao lijepak koristi se voda,koja samim dodirom do leda, tako
zalijepi blokove da se više na tom mjestu ne mogu odlijepiti. "Lubav u
ledu",bila je moja skuptura koja je dobila najviše poena.Silno sam se
iznenadio jer to nijesam očekivao. No,to je samo nagrada, ono što je mnogo
bitnije je to da sam jako zavolio vajanje u ledu. Odkrio sam onu sposobnost
koju sam imao kao dijete kada sam vajao figure od gline. Poslednjih deset
godina napravio sam veliki broj skuptura. Sezona vajanja u ledu počinje u
decembru, a traje do kraja februara. Led je božanstven nebeski materijal.
Takva čistina, takvi prelomi svjetlosti nemogu se stvoriti u bilo kojem
drugom materijalu. Led je najsličniji kristalu, gledan spolja, ali on ima
mnoge druge specificnosti za koje ljudi koju nijesu vajali u ledu teško da
mogu znati. Potrebno je mnogo iskustva da bi se obvladalo ledom u
potpunosti. Prva stvar koja je potrebna je da se vajar saživi sa ledom, da
ga do krajnosti razumije, a poslije sve ide lakše. Imao sam nenadano dosta
uspjeha sa ledom."Lubav u ledu"( prva nagrada),"Sokolova Stijena"
(specijalna nagrada francuske akademije),"Grad od leda"(nagrada
zirija),"Savršen oblik"(Specijalna nagrada) bilo je tu još dosta toga, ali
sam izdvojio one najdraže. Život mojih ledenih ljepotica je jako kratak.
Prvi sunčevi zdraci kada ih obasjaju, one umiru pred mojim očima..Laganim
otapanjem, kristalno čiste, podižu se u nebo praveći oblak koji će dalje
kružiti nepreglednim prostranstivima. Na obliznjoj planini postoji Muzej
leda, tamo bih mogao ostaviti ledene ljepotice, ali ja više želim da ih
ostavim u nebo, moje mišljenje je da umjetnost ne treba zarobljavati po
muzejima kao nekim zatvorima.
.Veoma često govorite o Crnoj Gori i puno ste toga uradili da japanska
javnost što više sazna o našoj zemlji, recite nam kako Japanci generalno
gledaju na Crnu Goru, koliko je uopšte poznaju, kakve su po vašem mišljenju
mogućnosti za proširenje saradnje u svim oblastima između Crne Gore i
Japana?
Već sedam godina povremeno radim u odeljenju za edukaciju pri ministarstvu
kulture u Asahikawi. Taj odsjek za kulturu angažije ljude iz raznih zemalja
da bi na autentičan način prestavili svoju zemlju studentima na ovdasnjim
fakultetima i školama.Ta predavanja obično budu dva puta mjesečno, a traju
po dva školska časa.To je za mene bila velika šansa da mogu upoznati
japanske ljude sa mojom državom Crnom Gorom.Ti
razgovori sa studentima znaju biti toliko interesantni da mi je počesto žao
što duže ne potraju. Prošlog mjeseca sam imao jedno takvo predavanje na
Medicinskom fakultetu u gradu Sapporo. Bio sam impresioniran kada sam na
velikoj tabli vidio ispisam naslov "Dobro došli Montenegro" baš je ovako
pisalo. Predavanje sam tako programirao da studenti prvo kažu šta znaju o
Crnoj Gori, a zatim da o tome zajedno popričamo. Studenti su preko
interneta došli do svih podataka. Ono što ih je posebno interesovalo to je
istorija i tradicija crnogorskih ljudi. Bili su inpresionirani crnogorskom
narodnom nošnjom, koju sam im pokazao na video kaseti, zatim geografijom i
prirodnim ljepotama. Kad smo sve to proradili i pogledali,onda je na red
dosla i politika.Kada me jedan student pitao koliko stanovnika ima Crna
Gora rekao sam mu da je to kao pola grada Sappora. Nastao je tajac, jer su
mislili da sam nešto pogriješio.Onda će jedan od studenata;"Tolika zemlja
je bila u stanju objaviti rat Japanu"."Da, u to vrijeme C.G.je bila
samostalna država, pa je mogla objaviti rat drugoj zemlji, mir između naših
zemalja nikad nije podpisan,zato sto je C.G.izgubila državnost, pa Japan
više nije imao sa kim potpisati mir".(Ovo objašnjenje sam dobio od ministra
inostranih poslova Japana)"Dali je istina da je crnogorski junak
posjekao sabljom čuvenog japanskog samuraja"."Da, to je istina, a desilo se
u Rusko- Japanskom ratu." Nevjerovatno je koliko su ova djeca ozbiljno
pripremili ovaj razgovor. Sa koliko tačnih informacija raspolažu. Japanci
su najpismenija nacija na svijetu, (Ovo je zvanični podatak, a ne moje
mišljenje). Desilo mi se na mojoj izložbi da u galeriju uđe Japanac pa kaže
onako sa vrata:"Pomoz Bog junače od Crne Gore", te nastavi da priča tako
orginalno da me bilo sramota kako ja govorim. On zna više o crnogorskom
jeziku nego mnogi Crnogorci. Svemu sam se mogao nadati, ali da ovdje na
"Kraju svijeta" neko govori moj jezik bolje od mene, to mi ni u snu ne bi
palo na pamet. Poslije sedmogodišnjeg iskustva, u kontaktu sa studentima, i
drugim slučajnim sagovornicima, nalazim da postoji velika želja ljudi koji
bi posjetili Crnu Goru.Mislim da bi japanski turisti preplavili našu obalu
i planine i sva mjesta. Ono što ih za sada spriječava, prije svega je strah
i nesigurnost, kada pomisle na putovanje tamo. Japanca ne interesuje
cijena,to njima nije problem,interesuje ih sigurnost,tačnost u svemu, i na
svakom mjestu.Velika sličnost japanskog čovjeka sa Crnogorcem je prije
svega u karakteru.Oni imaju duboko ukorijenjen osjećaj za pravdu, osjećaj
da drže datu riječ, kao i osjećaj da brane svoju zemlju po cijenu života..
Prije nekoliko godina ovdje u gradu imao sam malu prezentaciju moje Crne
Gore
Grupa ljudi koja dosta zna o našoj zemlji pomogla mi je da u centralnoj
gradskoj
ulici postavimo tendu i prolaznicima objasnimo sve sto ih interesuje o
Crnoj Gori, interesovanje je bilo nevjerovatno veliko.
Gordan Stojović
www.montenegro.com