Skrenuli smo lijevo od Virpazara, malim uskim putem sa ivicama zaraslim u korov. Put je vodio, kako je pisalo na rukom ispisanom putokazu, ka Rijeci Crnojevića. Po malo nepovjerljivo započeli smo penjanje gledajući prema Virpazaru i Crmnici.
Nakon desetak minuta opuštajuće vožnje kroz gustu šumu stazom idealnom za ljubitelje biciklizma, odmah iza krivine pred nama se ukazalo jezero i fantastičan osjećaj potpunog mira i harmonije. Kilometrima nidje nikoga, priroda u punom sjaju.
A onda iza neke od bezbroj krivina se pojavila prva naznaka civilizacije, maleno selo na obalama jezera, prelijepe stare kamene kuće i vinogradi.
Zatim opet šuma, put i mi. Na trenutke smo stajali, gasili motor da bi na miru slušali prirodu. Opet jezero.
Vjetar je lagano duvao noseći sa sobom onaj toliko neophodni dah svježine.
Onda su opet počela sela, vinogradi, voda, pitome životinje..
A onda, mostovi. Rijeka Crnojevića.
Prošetasmo malo prelijepom rivom.
A onda krenusmo nazad prema kući. Još jednom stadosmo pogledom prema rijeci i jezeru.
Vraćajući se stadosmo na litici, gledajući čudesna brda kako ispraćaju sunce.
Gordan Stojovic,
Montenegro.com
.jpg)