U posjeti Genaral Madariagi
Nastavak
Zaista mi je trebalo dugo vremena da dođem sebi nakon susreta u domu „Njegoš“ . Toliko emocija, sjećanja, topline, poštenja i iskrenog gostoprimstva za čitav život sam osjetio samo još u Buenos Airesu nekoliko dana ranije.
Vaso Janković, naš vodič i glavni domaćin, je u svom bijelom automobilu išao ispred nas. Vodio nas je kroz pampase prečicom sve do poznate haciende Markovića „Los Pinos“. Sa svih strana protezala se samo nepregledna ravnica sa zaista impresivnim brojem krava i životinja po kojima je Argentina prepoznatljiva u čitavom svijetu.
Los Pinos
Nakon desetak minuta uzbudljive vožnje po pampasima od izlaska iz General Madariage stigli smo na odredište. Tamo nas je dočekao poznati gauč i naš domaćin Pedro Marković. Inače Pedro (Petar) Marković je posljednji Crnogorac iz prve generacije iseljenika u General Madariagi koji je rođen u Crnoj Gori. Pedro je veoma živahan i dobrodržeći gospodin, pun duha i pošalica, uvjek spreman za dobro i lijepo druženje. Pedro se inače oženio takođe Crnogorkom od Mrvaljevića i svoju suprugu je pronašao čak u provinciji Korientes, koja se nalazi nekoliko hiljada kilometara sjevernije. Mlađe generacije koje mnogo bolje govore Španski od naškog sjeli su sa jedne strane stola dok smo ja i naš domaćin Pedro kao dva stara Crnogorca sjeli i uvatli se u priču o familijama, bratstvima, kralju Nikoli i davnim vremenima.
S obzirom da su nas ostali slabo što razumjeli, ostaviše nas same da pričamo uz dobo Argentinsko vino iz Mendoze. Mnogo toga u kući Markovića podjeća na Crnu Goru, od drvenih klupa za trpezom do Njegoševe slike i crnogorske zastave koja se drži na centralom zidu.
Ali pored pobrojanih stvari tu je još nešto, nešto što gost iz daleke Crne Gore ne očekuje da nadje na jugu provincije Buenos Airesa, na ranču, u sred papmasa. Reče mi Pedro:
-Ajd Gordane da ti pokažem nešto-.
Pođosmo iza kuće kad tamo pršutara. I spolja i iznutra identična onma u Crnoj Gori.
Ovo ti je Njeguški pršut- rekoše mi Daniel Marković i Basilio Janković.
I zaista, još od dolaska prvih Crnogoraca u ove krajeve svijeta baštinila se tradicija sušenja pršuta, kaštradine, suvoga vrata i kobasica i mnogih drugih jela. Osim toga u General Madariagi se prave i gusle i još mnogi drugi predmeti bez kojih je nazamisljiv život Crnogoraca đe god da se nalaze.
-Ček, ček Gordane imamo još po nešto iz Crne Gore – reče mi Pedro i pokaza na smokvino drvo u bašti.
I ona je donjeta iz Crne Gore.
U tom trenutku dok sam slušao šale iz stare Crne Gore koje je Pedro prepričavao, dok sam probavo Njeguški pršut iz pampasa, i bio naslonjen na smokvu iz Crne Gore, pokušavao sam da se lociram i projektujem svoje prisustvo i u isto vrijeme stvorim predstavu đe se nalazim, i koliko je to daleko od moje kuće. Zaboga, pitam se dali je sve ovo moguće, sanjam li ja?
Na žalost vrijeme je proticalo nevjerovtnom brzinom i trenutak rastanka se primakao. Opet suze i opet rastanak sa milim i dobrim ljudima. Čvrsto stisnuh ruku, zagrlih staroga Crnogorca- gauča Pedra Markovića, i obećah mu da ću učinjet sve što mogu da mi koji živimo u Crnoj Gori nikada ne zaboravimo na njihovu hrabrost da se otisnu i grade novi svjet, da ne zaboravimo na njihov rad na očuvanju svojih običaja, jezika, tradicije i svega ostaloga što su postigli!
Naš vodič i glavni domaćin Basilio Vaso Janković i Daniel Marković krenuše ka groblju u Madariagi gdje počiva veliki broj naših iseljenika, a mi polako za njima.
Gordan Stojović
www.montenegro.com