Gordan Stojović i Rodolfo Jokanović predsjednik asocijacije “Zeta” iz Buenos Airesa. Ispred muzeja emigranata u Buenos Airesu, prvo mjesto gdje su se iskrcavali novi emigranti, nešto slično što i Ellis Island u New Yorku.
Montenegro.com je još od svog osnivanja sredinom devedesetih godina prošlog vijeka veoma značajan dio svog djelovanja usmjerio prema diaspori. U to vrijeme u Crnoj Gori bukvalno da nije bilo nikakvog organizovanog centra ili institucije koja bi se bavila saradnjom i zaštitom interesa iseljenika, njihovim organizovanjem kao ni informativnom djelatnošću.
Ako je i postojalo nešto za što nijesmo znali to je funkcionisalo na veoma zastarjelim principima, nova vremena interneta i globalnih komunikacija su zahtijevala potpuno novi pristup i ogromno požrtvovanje, ne samo puki servis već i nekoga ko je u stanju da pokrene i organizuje.
U to vrijeme smo pružili podršku organizovanju mnogih akcija među iseljenicima kao i potpomogli mnoge u pravljenju, popunjavanju i osmišljavanju web sajtova u dijaspori, i radili na povezovanju iseljenika kako pojedinaca tako i organizacija. Uloga Montenegro.com portala je nezaobilazna pri pomenu organizovanih akcija dijaspore tokom devedesetih godina, posebno u Sjevernoj Americi.
Međutim u isto vrijeme dok su se osnivale nove asociacije koje su okupljale iseljenike i njihove potomke širom svijeta u Latinskoj Americi se pojavio poprilično veliki broj ljudi koji se preko Montenegro.com-a interesovao za svoje davno izgubljene korijene.
Potomci naših iseljenika druge, trece generacije iz Argentine, Urugvaja, Perua, Čilea, Venezuele su se počeli javljati tražeći informacije o zemlji svojih predaka. Montenegro.com je izlazio u susret svakome u granicama mogućeg.
Nama su se pisma tih ljudi činila nevjerovatnim jer zbog katastrofalnog školskog sistema naprosto ništa nijesmo znali o našoj emigraciji, a da ima naših u Južnoj Americi to je bilo skoro potpuno nepoznato široj javnosti. I danas smo svjedoci toga da se ljudi pa i oni “solidno” obrazovani pitaju “pa zar ima naših u Argentini?”
Entuzijazam našeg tima je ipak rastao i sa mnogim ljudima smo se sprijateljili i odmah zatim započeli saradnju.
Na poziv asocijacije “Zeta” sa sjedištem u Buenos Airesu, prvi urednik odsjeka za dijasporu na Montenegro.com-u, kao i pisac knjige “ Crnogorci u Argentini” i “Crnogorska Emigracija u Argentini I“, Gordan Stojović, je boravio u ovoj zemlji i tom prilikom se susreo sa mnogim istaknutim iseljenicima, njihovim potomcima, i organizacijama.
Članovi uprave i osnivači asocijacije “Zeta” sa prijateljem iz Crne Gore. S lijeva na desno Juan Cetkovich, Miloš Deretić, Gordan Stojović (Montenegro.com) i Rodolfo Jokanović
Od danas će u nekoliko nastavaka biti objavljivane reportaže iz ove daleke zemlje.
Sa Crnogorcima u General Madariagi
Grad Gauča
Gauči tokom gradskog sajma
General Madariaga je gradić od oko pet hiljada stanovnika na daleko poznat po Gaučima i izuzetno kvalitetnom mesu. Gauči su inače u Argentini isto što i kauboji u Sjevernoj Americi, dakle ljudi koji se bave uzgojem krupne stoke i imaju veoma specifičan način života, kodeks ponašanja i najveći dio svog života provode na konju.
Danas je Madariaga veoma bogat gradić u kojem se živi izuzetno dobro u poredjenju sa kvalitetom života u drugim krajevima Argentine .
Inače već drugi gradonačelnik za redom je porijeklom Crnogorac. Ime sadašnjeg gradonačelnika je Juan Knezevich a ime njegovog predhodnika je Adrian Mirkovich.
Inače, među samim Crnogorcima postoji dosta političkog rivaliteta između peronista i radikala – tako da kad slušah te priče o podjelama činilo mi se kao da se nalazim u Crnoj Gori.
U stvari mnogo toga me podsjećalo na Crnu Goru, na svu sreću ne samo priča o političkim konfrontacijama u Argentini nego i neke mnogo prijatnije stvari kao na primjer pršut, o kojem ćete čitati u nastavku teksta.
Još na samom početku dvadesetog vijeka u General Maderiagu su se počeli doseljavati prvi Crnogorci. Kako mi rekoše tamošnji, prvi od naših je bio neki Perović, a nakon njega da bi krčili šume, u taj gradić, u provinciji Buenos Aires, počeli su dolazit i mnogi drugi. Vjerovatno su kao i u mnogim sličnim slučajevima ljudi koji bi se iskrcali sa brodova u Buenos Airesu išli tragom glasa da u tim nepreglednim prostranstvima Argentine nađu đe ima “naših”.
Osjećaj usamljenosti i udaljenosti mora da je bio nevjerovatno snažan. Kad samo pomislim na sebe sada u 21 vijeku, posebno dok sam se nalazio u Muzeju Imigranata i na Dok Sud u Buenos Airesu, mjestima đe su se iskrcavali i prvi put stupali u kontakt sa Argentinom naši i svi drugi doseljenici, osjetim nostalgiju za Evropom i domom.
Mogu samo zamisliti osjećaj tih ljudi koji su se nakon i više mjeseci putovanja iskrcavali na tlo Argentine. Gotovo dođe kao refleks i prva stvar koja čovjeku padne na pamet da traži nešto što liči na ono odakle je došao, na bilo koji trag već poznatog, već viđenog, toplog i sigurnog.
Tako da su i Crnogorci u Chako i oni u Tandilu kao i oni u Buenos Airesu, Venado Tuerto i General Madariagi zasigurno išli tragom glasa da u tim mjestima, opet nevjerovatno dalekim, žive i rabotaju drugi Crnogorci tražeći trag topline doma i srca.
Zaista nevjerovatna dimenzija svega posebno za mene koji bi trebalo da sve ovo gledam isključivo sa naučne strane, koji sam već značajan dio svog života posvetio ovoj problematici pa i postigao za naše uslove- inače potpuno bezuslovne -veoma značajne uspjehe. Međutim opet ne mogu a da ne pomislim na njih same hiljade kilometara daleko od kuće kako stoje i gledaju potpuno sami bez ikakve predstave o veličini prostranstava novog svijeta svoju budućnost.
Potomci prvih Crnogoraca koji su se naselili u General Madariagu danas se uglavnom bave stočarstvom, a ima i onih koji su u ovom poslu dostigli nevjerovatno bogatstvo tako da su vlasnici i nekoliko hiljada grla krupne stoke i nekoliko desetina hiljada hektara zemlje.
Inače Crnogorci su u čitavoj Argentini bili nadaleko poznati kao veoma dobri radnici a na samom početku radili su najteže poslove. Bili su drvosječe, radili su na izgradnji puteva, postavljanju šina, kamenolomima, radili su i kao lučki radnici i kao radnici na građevinama širom Argentine.
Danas u General Maderijagi živi oko 150 familija koje su porijeklom iz Crne Gore, oko 500 ljudi sve skupa, što je veoma značajan broj i što je u velikoj mjeri pomoglo očuvanju običaja i jezika. Crnogorska zajednica u General Maderiagi je od samog početka djelovala organizovano kroz mnoga udruženja koja su uglavnom imala karakter uzajamne pomoći. Bila su organizovana na taj način prije svega zbog toga što su mnogi naši iseljenici ostajali sami, radili su čitavog života kako bi sakupili novac za povratak u Crnu Goru i rijetko su stupali u bračne odnose pa niko nije imao da ih sahrani. Samo manji broj je zasnivao porodice.
Prva koja je osnovana tridesetih godina prošlog vijeka je bila Sociedad Montenegrina de socorros Mutuos – Crnogorsko društvo uzajamne pomoći , Sociedad de socorros mutuos Montenegrina- Društvo uzajamne pomoći Crnogoraca
Pečat udruženja
Sociedad Montenegrina de beneficienca –Crnogorsko dobrotvorno društvo
Pečat udruženja
To isto društvo je i do danas sačvalo kontinuitet iako je vremenom mijenjalo ime. U međuvremenu se zvalo i Sociedad Montenegrina Yugoslava de socorros mutuos – Crnogorsko Jugoslovansko društvo uzajamne pomoći da bi nakon drugog svjetskog rata promjenila ima u Socieded Yugoslava ” Njegos “ kako se i danas zove.
Žestoke političke podjele u Crnoj Goru tokom dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka nijesu mimoišle ni Crnogorce u Madariagi, međutim o tome ne žele da govore njihovi potomci, vjerovatno ne želeći da se podsjećaju na ružne stvari. Sve što sam uspio saznati je da je rivalitet bio veoma jak i da je čak bilo i obračuna vatrenim oružjem pa i nesrećnih posljedica na žalost.
Mnoge druge stvari koje su se dešavale u Crnoj Gori značajno su se reflektovale na naše kolonije u Argentini pa i dan danas imaju veliki uticaj.
Nakon četiri sata vožnje od Buenos Airesa kroz nevjerovatno monoton pejzaž, nepregledne ravnice sa poljima prepunim krava napokon smo nalećeli na tablu koja označava ulaz u grad gauča.
Na samom uzlazu u grad nalazi se i veoma impresivna statua hrista.
Tu smo čekali naše domaćine, Basilia Vasa Jankovica i gospodina Markovica. Po njihovom dolasku krenuli smo prema domu “Njegoš” đe nas je čekao ostatak uprave iseljeničkog društva.
Sa Vasom Jankovicem na prijemu u ambasadi u Buenos Airesu
Doček je bio nevjerovatno srdačan kao i na svim drugim mjestima tokom mog boravka. Ti ljudi su zaista dali sve od sebe kako bi nas ugostili i kako bih ja imao priliku da vidim sve što me zanima.
Zdravica
U unutrašnjosti doma postoji veliki kumin u kojem se pekao asador – govedina pripremljena na gaučki način, poznati argentinski specialitet, mnogo poznatih argentinskih vina i još mnogo ostale meze.
Sa domacinima
U domu su nas čekali Klisići, Novakovići, Radonjići, Markovići, Jankovići, Bulajići . Ja sam brže bolje se bačio u razgledanje zidova na kojim je bilo jako mnogo slika sa obilježavanja mnogih događaja u General Maderiagi. Međju najinteresantnijim su naravno slike sa godišnjeg slavlja Gauča kao što je ova iz 1988 godine kada su Crnogorci predstavili sebe u nošnjama i sa guslama kao i slika u kojoj su predstavili prve doseljenike i ono sa čim su se bavili.
Prva nagrada na slavlju gauča 1988
Prvi Crnogorci su sjekli drva.
I tako smo svi skupa započeli priču o familijama, o Argentini, poslu, istoriji, životu i naravno Crnoj Gori. Svako od ovih ljudi imao je bezbroj pitanja o tome što se dešava, kako se živi, đe je ko, koliko je što daleko itd.
Crnogorce u Genaral Madariagi kao i generalno u Argentini sve koje sam sreo najviše pogađa dugogodišnje gotovo potpuno ignorisanje njihovog postojanja od strane matične države.
Stoljnjak i čaše sa likom Petra II
Jesu se hvalili na pojedince i na mnoge ljude koji su kao pojedinci radili na tome da im se pruži onaj minimum koji je bio neophodan da održe minimum identiteta. To je uspjelo u kolonijama kako u General Madariagi tako i u Čaku, međutim u Buenos Airesu đe postoje hiljade potomaka naših doseljenika mogu da kažem na osnovu svih dosadašnjih istraživanja, kontakata itd., jedva oko 20% njih ima makar i povremenu kopču sa zemljom porijekla, a jezik i običaji su se izgubili još u drugoj generaciji što se na sreću još uvijek nije dogodilo u kolonijama đe je najčešće postojalo jezgro entuzijasta koji su radili na održavanju kulture, običaja, jezika.
Međutim i pored svega kod većine ljudi postoji ogromna doza entuzijazma da se prihvati svaki pozitivni pomak ili inicijativa iz Crne Gore prema njima. Mnogi od njih su nam rekli da imaju osjećaj da se u zadnje vrijeme dešavaju neki pozitivni pomaci i da se nadaju da sve to neće ostati samo osjećaj stvoren igrom slučaja ili prilika.
Nakon zajedničkog ručka u domu “Njegoš” pozdravismo se sa domaćinima i krenusmo u posjetu familiji Marković i njihovom poznatom ranču “Los Pinos” koji se nalazi nedaleko od grada.
Opet krenusmo kroz prašinu pampa slijedeći našeg vodiča poznatog domaćina Vasa Jankovica.
U nastavku - Na ranču Markovića uz pršut