Ulcinj - Crna Gora

Dok na nekim plažama duž Crnogorskog primorja sitan pijesak postoji više kao plažni kuriozitet (Kalardovo – Tivat; Plavi horizont i Oblatna – Radovići, v. to) u Ulcinju je sasvim sitan pijesak pravilo! Velika plaža, duga 12,5 km, najveća je na Jadranu. Kada bi ko, fotografisan pod suncobranom od palmovog lišća i sa mliječnobijelim plitkim morem u pozadini, poslao kome MMS – tada se već ne bi znalo da li se plaža sa fotografije nalazi u Crnoj Gori, na Maldivima ili na Sejšelima! Do te je mjere ona rajska, mekana poput tepiha, jer je i do mnogo desetina metara ona i u moru posuta najsićušnijim pijeskom. Koliko sićušnim? Toliko da bi se od njega mogli da prave pješčani satovi...

Prevrnemo li simbolično pješčani sat, i vratimo li se u istoriju, tada vidimo zašto je najjužniji grad na Crnogorskom primorju zadržao orijentalni duh.

Urbana i civilizacijska priča ovdje počinje već u 5. v. pr. n. e, kada Colchinium osnivaju Grci sa Kolhide. Do temelja je uništen rimskim osvajanjem. Preimenovan potom u Olcinium, postoji od 163. g. pr. n. e. U razornom zemljotresu stradaće u 5. v. n. e, kada iz pepela niče, da bi u 6. v, na mjestu gdje se danas nalazi Stari grad, ponovo postojao.

Godine 1183. osvojiće ga Stefan Nemanja. Kao i u slučaju drugih obalnih srednjovjekovnih gradova pod Nemanjićima, Ulcinj doživljava prosperitet: postaje važan trgovačko-pomorski centar. Naročito se trguje solju jer za to ovdje postoje prirodni uslovi. U Gradu su, ne bez razloga, u svoje vrijeme živjele i supruga srpskog kralja Uroša I (13. v) i supruga cara Dušana (14. v). Jelena, Kraljica majka (kako bi se danas reklo), često je dolazila sa svitom, i čak proglasila Ulcinj za svoju neslužbenu prijestonicu.

O vladavini Balšića svjedoči podatak da se ovdje nalazi grob Đurđa Stratimirovića Balšića, gospodara Zete i Primorja (14. v). Po propasti Zete, Mlečani zauzimaju Ulcinj 1422. i vladaju njime sve do 1580, kada ga preuzimaju Turci. Počesto se radi o odmetnutim Turcima, koji djelimično ili nikako priznaju vrhovnu vlast Porte. U to je vrijeme Ulcinj piratsko gnijezdo od čijih naoružanih brodova i posade zarad plijena spremne na sve, zaziru mletački, bokeljski i drugi jedrenjaci. Pored ostalog, Ulcinj je znan i kao trg robova. Uluz ili Utudž Alija, s oko 500 saracenskih, tuniskih i alžirskih gusara, predstavlja strah i trepet za sve jedrenjake što prolaze ovim dijelom Sredozemlja. Po jednom kazivanju, čak se i čuveni Migel de Servantes ovdje obreo kao rob! Njegova Dulčineja iz „Don Kihota“ mogla bi da bude neka ljupka Ulcinjanka, spekulišu servantesolozi!
Kako god, turski sultan 1737. ukida piratsku samovolju, nevoljan da trpi anarhiju i odmetništvo od vrhovne vlasti.  
Godine 1878. Crnogorci će osloboditi Ulcinj.

Današnji Stari grad uzdiže se nad 360 m dugom gradskom, pjeskovitom Malom plažom, na kojoj ljeti vrvi kao u košnici. Fortifikaciju iz koje se najbolje može da vidi sezonska vreva sagradili su Mlečani. Postoje dva ulaza: s morske i kopnene strane.
Unutar Starog grada nalazi se crkva sv. Marije iz 13. v, koja je 1639. pretvorena u džamiju. Zavičajni muzej nalazi se u Crkvi-džamiji – u crkvi po arhitekturi, a džamiji po prigrađenom, vidno okrnjenom minaretu.
Nekadašnja biskupova palata iz 13. v. služi kao Etnografski muzej, a u zgradi Mletačke carinarnice (Upravna zgrada muzeja) nalazi se lijep model grada Ulcinja. U Balšića kuli iz 15. v. živio je svojevremeno Jevrejin Sabetha Zwi, lažni prorok, kome se kraj svijeta nije dogodio 1666, kako je prorokovao.

Izvan zidina nalazi se pravoslavna crkva Sv. Nikola, sagrađena 1890. na mjestu gde je nekad bio srednjovjekovni manastir. Tu je i Pašina džamija završena 1719, s turskim kupatilima, Namzgah džamija iz 1828. te Sat kula sagrađena u 18. v.
S druge strane Male plaže proteže se nekoliko još manjih, kad i čuveno kupalište Ženska voda, s ljekovitim izvorom koji je po predanju blagotvoran za žene bez poroda.

Najpopularnije ulcinjsko izletište svakako je Svač, zapravo ostaci srednovjekovnog grada s prvim pomenom 1967. g, u legendi po kojoj je Svač imao crkava koliko je dana u godini. Grad je porušen 1610, ali se na ostacima i sada mogu da opaze temelji 8 crkava. U neposrednoj blizini nalazi se crkva Sv. Jovana po prilici iz 1300. g, kad i franjevačka crkva Sv. Marije, podignuta početkom 14. v.
Po mjestima koja gravitiraju Ulcinju nalaze se mahalske džamije, većinom nastale u 18. i 19. v. Pašina kuća u Podgrađu, s tavanicom u duborezu, nastala je 1718. g. Crkva Sv. Nikole pod Bijelom Gorom zidana je 1869.

Dvojezični natpisi u Ulcinju svjedoče kako ovdje dominira albanski živalj. Orijentalna arhitektura i urbano nesaglasje kao da prestaju na samoj granici s Albanijom. Tu naime, na ušću granične rijeke Bojane, na ostrvu Ada Bojana, decenijama postoji nudistički raj. Cijelo je ostrvo u znaku naturizma. Pješčane dine i netaknute pjeskovite plaže zaposijedaju obnaženi gosti iz cijelog svijeta. Noću pronalaze provod ili u Gradu, ili po restoranima-sojenicama, tako tipičnim za Ulcinjsku rivijeru. I dobro se goste ribljim ili orijentalnim specijalitetima.