U gustom gaju hrastova i mediteranskog zelenila iznad obale istočno od Herceg Novog nalazi se jedno od najljepših samostanskih zdanja na cijelome Jadranu. Savina nije zabačena — predgrađa grada zapljuskuju rub njezine šume, a jahte su usidrene u zaljevu ispod — a ipak, čim se popnete puteljkom s obale, zrak se mijenja. Tri crkve, ograđena riznica i staro groblje smjestili su se među čempresima na terasi s pogledom preko vode, a priča o tome kako su ondje nastali priča je o ratu, bijegu i tvrdoglavoj obnovi koja se proteže gotovo tisuću godina.
Izbjeglice iz Tvrdoša
Mala crkva stajala je na ovome mjestu davno prije nego što je oko nje izrastao samostan — predaja je datira u 1030. godinu, premda najstariji sačuvani pisani spomen svetišta potječe iz 1648. Pravi trenutak osnutka zajednice, međutim, došao je krajem sedamnaestog stoljeća. Godine 1687. Mlečani su konačno protjerali Osmanlije iz Herceg Novog, a u borbama koje su uslijedile veliki pravoslavni samostan Tvrdoš kraj Trebinja, u hercegovačkom zaleđu, razoren je 1693.–94. Njegovi su redovnici pobjegli na obalu, ponijevši sa sobom sve što su mogli spasiti — ikone, knjige, relikvijare, stoljećima prikupljanu riznicu — i nastanili se uz malu crkvu iznad zaljeva. Savina se ponovno rodila kao Tvrdoš u izgnanstvu i sve do danas samostan čuva spašeni inventar svoje razorene matične kuće.
Tri crkve
Samostan broji tri crkve. Mala crkva Uspenja drevno je srce sklopa — skromna jednobrodna građevina duga tek desetak metara i široka šest, crkva koju su tvrdoški redovnici zatekli. Uz nju se uzdiže njezina suprotnost u svakom pogledu: Velika crkva Uspenja, jedna od najljepših baroknih crkava na istočnom Jadranu. Sagradio ju je između 1777. i 1799. graditelj Nikola Foretić s otoka Korčule, baštinik velike dalmatinske klesarske tradicije, a sačuvane samostanske knjige računa bilježe da je samo u prvih osam godina u gradnji sudjelovalo 8.454 radnika. Rezultat je skladan spoj mletačkoga baroknog vanjskog ruha i pravoslavne unutrašnjosti — građevina koja bi bez srama mogla stajati u Dalmaciji ili u katoličkim gradićima Boke kotorske, a ipak čuva ikonostas i čudotvornu ikonu Majke Božje, Savinsku Bogorodicu, u svome lijevom koru.
Dopuštenje za gradnju tako veličanstvene pravoslavne crkve nije se lako dobivalo u mletačkoj državi, pa mjesna predaja o tome čuva priču: mletački ratni brod, poslan da zaustavi radove, pogodio je grom u zaljevu prije nego što je stigao opaliti — znak, zaključili su redovnici, na čijoj je strani nebo. Legenda ili ne, crkva je dovršena, a njezin vitki zvonik otada je orijentir pomorcima koji uplovljavaju u zaljev. Treća crkva, posvećena svetom Savi, stoji na brežuljku iznad samostana među hrastovima; predaja povezuje cijelo mjesto sa samim Savom, utemeljiteljem srpske crkve, po kojemu je Savina i dobila ime.
Riznica iz doba Nemanjića
Ono što Savinu čini iznimnom među priobalnim samostanima jest njezina riznica, dobrim dijelom prenesena preko planina iz Tvrdoša. Zbirka uključuje kristalni križ za koji se vjeruje da je pripadao samome svetom Savi, pozlaćeni srebrni relikvijar u obliku minijaturne crkve donesen iz Tvrdoša, relikvije povezane sa srednjovjekovnom dinastijom Nemanjića, među njima i one carice Jelene, evanđelja iz sedamnaestoga stoljeća te galeriju ikona, kaleža i crkvenoga srebra. Tu su i portreti Petra Velikog i ruske carice Katarine II. — podsjetnik da se u osamnaestom stoljeću, kad je Venecija pravoslavni život tolerirala, ali ga nije financirala, u Rusiju putovalo po novac, i da je rusko carsko pokroviteljstvo pomoglo platiti veliku crkvu.
Gaj i pogled
Odvojite vremena i za okoliš, a ne samo za kamen. Savinska dubrava, stara hrastova šuma oko samostana, zaštićeno je zeleno pluće protkano stazama, a terasa pred crkvama gleda na sidrište Meljina i vanjski dio zaljeva — jedno od najljepših mirnih vidikovaca u čitavoj okolici Herceg Novog. Samostansko groblje, gdje pomorski kapetani i biskupi počivaju zajedno pod isklesanim pločama, upotpunjuje dojam mjesta na kojem je pravoslavna povijest ove obale neobično zgusnuta i neobično dobro očuvana.
Posjet
Savina je lak skok s šetnice Pet Danica: s obale između Škvera i Meljina označeni puteljci penju se kroz borove do samostanskih vrata za deset do petnaest minuta hoda. Ulaz u dvorište i crkve je besplatan; riznica-muzej ima kraće radno vrijeme i vrijedi se za nju raspitati na ulazu. Ovo je živi samostan — ramena i koljena trebaju biti pokrivena, a posjete je najbolje izbjegavati za vrijeme bogoslužja, osim ako mu se ne želite pridružiti. Dođite ujutro, kad svjetlo pada na zvonik, a zaljev je ispod još zrcalno miran, i spojite to s kupanjem u Meljinama na povratku.
