U gustom gaju hrastova i mediteranskog zelenila iznad obale istočno od Herceg Novog nalazi se jedan od najljepših manastirskih ambijenata na čitavom Jadranu. Savina nije zabačena — predgrađa grada zapljuskuju rub njene šume, a jahte su usidrene u zalivu ispod — pa ipak, čim se popnete stazom sa obale, vazduh se mijenja. Tri crkve, opasana riznica i staro groblje smješteni su među čempresima na terasi koja gleda preko vode, a priča o tome kako su tu dospjeli jeste priča o ratu, bjekstvu i tvrdoglavoj obnovi koja se proteže kroz gotovo hiljadu godina.
Izbjeglice iz Tvrdoša
Mala crkva stajala je na ovom mjestu davno prije nego što je manastir izrastao oko nje — predanje je datira u 1030. godinu, iako najstariji sačuvani pisani pomen svetilišta potiče iz 1648. Pravi trenutak osnivanja zajednice, međutim, došao je krajem sedamnaestog vijeka. Venecijanci su 1687. konačno protjerali Osmanlije iz Herceg Novog, a u borbama koje su uslijedile veliki pravoslavni manastir Tvrdoš kod Trebinja, u hercegovačkom zaleđu, razoren je 1693–94. Njegovi monasi pobjegli su na obalu, noseći sa sobom sve što su mogli spasiti — ikone, knjige, moštanike, vjekovima sabiranu riznicu — i nastanili se kod male crkve iznad zaliva. Savina je ponovo rođena kao Tvrdoš u izgnanstvu, i do danas manastir čuva spašeni inventar svoje razorene matične kuće.
Tri crkve
Manastir broji tri crkve. Mala crkva Uspenja drevno je srce kompleksa — skromna jednobrodna građevina duga svega desetak metara i široka šest, crkva koju su tvrdoški monasi zatekli. Pored nje uzdiže se njena suprotnost u svakom pogledu: Velika crkva Uspenja, jedna od najljepših baroknih crkava na istočnom Jadranu. Gradio ju je između 1777. i 1799. neimar Nikola Foretić sa ostrva Korčula, baštinik velike dalmatinske klesarske tradicije, a sačuvane manastirske knjige računa biļeže da je samo u prvih osam godina u gradnji učestvovalo 8.454 radnika. Rezultat je skladan spoj venecijanske barokne spoljašnjosti i pravoslavne unutrašnjosti — građevina koja bi bez stida mogla stajati u Dalmaciji ili u katoličkim gradovima Bokokotorskog zaliva, a ipak čuva ikonostas i čudotvornu ikonu Bogorodice, Savinsku Bogorodicu, u svom lijevom horu.
Dozvola za gradnju tako veličanstvene pravoslavne crkve nije se lako dobijala u venecijanskoj državi, a mjesno predanje čuva priču o tome: venecijanski ratni brod, poslat da zaustavi radove, pogodio je grom u zalivu prije nego što je stigao da opali — znak, zaključili su monasi, na čijoj je strani nebo. Legenda ili ne, crkva je dovršena, a njen vitki zvonik od tada je orijentir moreplovcima koji uplovljavaju u zaliv. Treća crkva, posvećena Svetom Savi, stoji na brdu iznad manastira među hrastovima; predanje čitavo mjesto vezuje za samog Savu, osnivača srpske crkve, po kojem je Savina i dobila ime.
Riznica iz doba Nemanjića
Ono što Savinu čini izuzetnom među primorskim manastirima jeste njena riznica, velikim dijelom prenesena preko planina iz Tvrdoša. Zbirka obuhvata kristalni krst za koji se vjeruje da je pripadao samom Svetom Savi, pozlaćeni srebrni moštanik u obliku male crkve donesen iz Tvrdoša, moći vezane za srednjovjekovnu dinastiju Nemanjića, među njima i moći carice Jelene, jevanđelja iz sedamnaestog vijeka, te galeriju ikona, putira i crkvenog srebra. Tu su i portreti Petra Velikog i ruske carice Katarine II — podsjetnici na to da su se u osamnaestom vijeku, kada je Venecija pravoslavni život trpjela ali ga nije finansirala, monasi upućivali u Rusiju da prikupe novac, a rusko carsko pokroviteljstvo pomoglo je da se plati velika crkva.
Dubrava i pogled
Ostavite sebi vremena i za ambijent, ne samo za kamen. Savinska dubrava, stara hrastova šuma oko manastira, zaštićena su zelena pluća išarana stazama, a terasa pred crkvama gleda na sidrište Meljina i vanjski zaliv — jedan od najljepših mirnih vidikovaca u okolini Herceg Novog. Manastirsko groblje, gdje pomorski kapetani i vladike leže zajedno pod klesanim pločama, upotpunjuje utisak mjesta na kojem je pravoslavna istorija primorja neobično zgusnuta i neobično očuvana.
Posjeta
Savina je lak obilazak sa šetališta Pet Danica: sa obale između Škvera i Meljina, obilježene staze penju se kroz borove do manastirske kapije za deset do petnaest minuta hoda. Ulaz u portu i crkve je besplatan; muzej riznice radi kraće i vrijedi se raspitati na kapiji. Ovo je živ manastir — ramena i koljena treba da budu pokriveni, a posjete je najbolje izbjegavati za vrijeme bogosluženja, osim ako mu želite prisustvovati. Dođite ujutru, kada svjetlost pada na zvonik a zaliv ispod je još uvijek gladak kao staklo, i spojite to sa kupanjem u Meljinama na povratku niz stazu.
