U gustom gaju hrastova i mediteranskog zelenila iznad obale istočno od Herceg Novog nalazi se jedan od najljepših manastirskih ambijenata na cijelom Jadranu. Savina nije zabačena — predgrađa grada dopiru do ruba njene šume, a jahte su usidrene u zalivu ispod — a ipak, čim se popnete puteljkom s obale, zrak se mijenja. Tri crkve, ograđena riznica i staro groblje smjestili su se među čempresima na terasi s pogledom preko vode, a priča o tome kako su tu dospjeli jeste priča o ratu, bijegu i tvrdoglavoj obnovi koja se proteže kroz gotovo hiljadu godina.
Izbjeglice iz Tvrdoša
Mala crkva stajala je na ovom mjestu davno prije nego što je manastir izrastao oko nje — predanje je datira u 1030. godinu, mada najstariji sačuvani pisani pomen svetilišta potiče iz 1648. Pravi trenutak osnivanja zajednice, međutim, došao je krajem sedamnaestog stoljeća. Mlečani su 1687. konačno protjerali Osmanlije iz Herceg Novog, a u borbama koje su uslijedile veliki pravoslavni manastir Tvrdoš kod Trebinja, u hercegovačkom zaleđu, razoren je 1693–94. Njegovi monasi pobjegli su na obalu, ponijevši sa sobom sve što su mogli spasiti — ikone, knjige, moštanike, stoljećima sakupljanu riznicu — i naselili se kod male crkve iznad zaliva. Savina je ponovo rođena kao Tvrdoš u izgnanstvu, a manastir do danas čuva spašeni inventar svoje razorene matične kuće.
Tri crkve
Manastir broji tri crkve. Mala crkva Uspenja drevno je srce kompleksa — skromna jednobrodna građevina duga svega desetak metara i široka šest, crkva koju su tvrdoški monasi zatekli. Pored nje uzdiže se njena suprotnost u svakom pogledu: Velika crkva Uspenja, jedna od najljepših baroknih crkava na istočnom Jadranu. Podigao ju je između 1777. i 1799. graditelj Nikola Foretić sa ostrva Korčule, baštinik velike dalmatinske klesarske tradicije, a sačuvane manastirske računske knjige bilježe da je samo u prvih osam godina u gradnji učestvovalo 8.454 radnika. Rezultat je skladan spoj mletačke barokne vanjštine i pravoslavne unutrašnjosti — građevina koja bi bez stida mogla stajati u Dalmaciji ili u katoličkim gradovima Boke Kotorske, a ipak u svom lijevom horu čuva ikonostas i čudotvornu ikonu Bogorodice, Savinsku Bogorodicu.
Dozvola za gradnju tako veličanstvene pravoslavne crkve nije se lako dobijala u mletačkoj državi, a lokalno predanje čuva priču o tome: mletački ratni brod, poslan da zaustavi radove, pogodio je grom u zalivu prije nego što je stigao opaliti — znak, zaključili su monasi, na čijoj je strani nebo. Legenda ili ne, crkva je dovršena, a njen vitki zvonik od tada je orijentir moreplovcima koji ulaze u zaliv. Treća crkva, posvećena Svetom Savi, stoji na brdu iznad manastira među hrastovima; predanje cijelo mjesto vezuje za samog Savu, osnivača srpske crkve, po kojem je Savina i dobila ime.
Riznica iz doba Nemanjića
Ono što Savinu čini izuzetnom među primorskim manastirima jeste njena riznica, dobrim dijelom prenesena preko planina iz Tvrdoša. Zbirka uključuje kristalni krst za koji se vjeruje da je pripadao samom Svetom Savi, pozlaćeni srebrni moštanik u obliku minijaturne crkve donesen iz Tvrdoša, relikvije vezane za srednjovjekovnu dinastiju Nemanjića, među njima i one carice Jelene, jevanđelja iz sedamnaestog stoljeća te galeriju ikona, putira i crkvenog srebra. Tu su i portreti Petra Velikog i ruske carice Katarine II — podsjetnik da se u osamnaestom stoljeću, kada je Venecija tolerisala ali nije finansirala pravoslavni život, monasi upravo u Rusiju putovali po novac, a ruski carski mecenat pomogao je da se plati velika crkva.
Dubrava i pogled
Ostavite sebi vremena i za ambijent, ne samo za kamen. Savinska dubrava, stara hrastova šuma oko manastira, zaštićena su zelena pluća protkana stazama, a terasa pred crkvama gleda na sidrište Meljina i vanjski zaliv — jedan od najljepših mirnih vidikovaca u okolini Herceg Novog. Manastirsko groblje, gdje pomorski kapetani i vladike počivaju zajedno pod isklesanim pločama, upotpunjuje osjećaj mjesta na kojem je pravoslavna historija primorja neobično zgusnuta i neobično sačuvana.
Posjeta
Savina je lak usputni izlet sa šetališta Pet Danica: s obale između Škvera i Meljina, označeni puteljci penju se kroz borove do manastirske kapije za deset do petnaest minuta hoda. Ulaz u krug i crkve je besplatan; muzej riznice radi kraće i o njemu je najbolje raspitati se na kapiji. Ovo je živ manastir — ramena i koljena trebaju biti pokriveni, a posjete je najbolje izbjegavati za vrijeme bogosluženja, osim ako mu ne želite prisustvovati. Dođite ujutro, kada svjetlo pada na zvonik, a zaliv ispod je još uvijek gladak kao staklo, i spojite to s kupanjem u Meljinama na povratku.
